Kovački zanat je nekada bio jedan od najcjenjenijih zanata. Bez njega je život na selu bio gotovo nezamisliv. Zanat je bio najaktivniji na prelazu iz XIX u XX vijek, a nakon toga opada. Duže se održao na selu. Danas je situacija drugačija, sve je manje kovača i kovačkog posla ali postojanje pojedinih kovačkih radionica pokazuje da pomenuti zanat nije zaboravljen.
Kovački alat podrazumijeva: razne vrste čekića, kovačka kliješta, nakovanj, savremenu peć za razliku od nekadašnje peći od cigle, mašinu za zavarivanje, radni sto, kovački škripac i ostali radni pribor.
Za kovačke poslove potreban je zdrav i snažan čovjek u dobroj fizičkoj kondiciji. Kovač mora imati sposobnost dobre procjene prostornih odnosa, sjajnu koordinaciju pokreta i posebno važno – emocionalnu stabilnost i jasan stav prema poslu.
Novo mašinsko doba ukralo je dio tajni i ličnog pečata kovačkom zanatu. Mnogi proizvodi dobili su svojstva konfekcijskog i serijskog, a izgubili dodir umjetničkog i jedinstvenog. Ipak, i danas ima onih koji su sačuvali vještinu i maštu kovača-umjetnika koji ne proizvode već stvaraju i čija se spretnost teško može riječima iskazati. I dok će mašinski iskovani predmeti donijeti vlasniku solidan, upotrebljiv čak i estetski sasvim prihvatljiv proizvod, samo u postupku ručnog kovanja rodiće se unikatna djela čudesne ljepote, ukroćene vatrom, čekićem i vještom kovačevom rukom. Ovakva djela se naći u domovima onih koji drže do umjetničke vrijednosti, jedinstvenosti i samosvojnosti.
U prošlosti broj kovača je bio značajno veći a pojavom moderne industrije sada ih je mnogo manje.
Kovači rade tako što zagrijavaju komad metala (kovano gvožđe ili čelik) dok on ne postane dovoljno mekan da bi se oblikovao po želji na nakovanju pomoću čekića ili drugog alata. Zagrijavanje se vrši pomoću propana, prirodnog gasa, uglja, ćumura ili koksa. Posebnost kovačkog zanata je i to da kada se radi sa čelikom on se može zagrijavati a zatim uronjavati u vodu. Svrha ovoga je da se dobije specifična struktura metala.
Posjetili smo kovačnice kako bismo se uvjerili kako danas žive kovači.
Kasim Buljubašić poznatiji kao Zuhdija iz Srebrenika bavi se kovačkim zanatom 50 godina, a zanat je naslijedio od oca. Prije 50 godina, koliko se sjeća, bilo je teško raditi ovaj posao jer se sve radilo ručno. Zaključuje da se ovim zanatom u današnje vrijeme puno teže baviti.
Ovim zanatom se bavi i Rasim Šehović iz Mionice kod Gradačca, posao je naslijedio također od oca. S obzirom da je u penziji koja je mala, bavljenje ovim zanatom mu dobro dođe. Dolaze mu mušterije iz Gradaćca, Orašja, Modriče, Šamca… On ujedno potkiva i konje.
Detaljnije pogledajte u dokumentarnom filmu o kovačima iz Srebrenika i Gradačca.
Komentari